Stare veljačke mlinice uz rijeku Studenu nisu jedine vodenice u selu Veljaci, ali ih je bilo najviše na jednome mjestu.
Desetljećima ovo mjesto bilo je živo i prepuno ljudi koji su dovozili žito na mljevenje, ne samo iz Veljaka nego i iz okolnih sela. Jedna mlinica radila je do prije nekoliko godina dok god je bila živa teta Iva Vukojević, naša Iva mlinarica.
Danas su mlinice zapuštene i ne čuje se ugodni zvuk mlinskoga kamena i brašna koje pada, buka kad se kukuruz ili pšenica istresaju iz jutene vreća u koš, a poodavno ni udarci u stupi u kojoj se peru gunjevi i tepisi. Nema ni varićaka za uimanje brašna, ni palje (drvene lopatice) kojom se brašno ubacuje u varićak.
No ostao je žubor vode i cvrkut ptica i šum vjetra kao i nostalgija za lijepim vremenom koje se više ne će vratiti. Posjetom ovomu mjesti budi se i čežnja za dragim ljudima kojih više nema kao i za neodoljivim mirisom pšeničnoga kruha s kvasom koji se mijesio u naćvama i pekao ispod sača te bakine pure od domaćega kukuruza i lučnice od domaće kiseline (jogurta) i češnjaka iz svoga vrta.
Otkad su se u brašno diljem Europe počeli stavljati crvi i insekti, možda nam dođe u pamet da smo puno izgubili, a malo dobili napuštajući potpuno svoju tradiciju i zdravu hranu koju smo proizvodili.